Sunday 6 September 2009

scena druga. I Bog stvori parking.

Italijani ne znaju da voze. I ne samo to. Ne znaju da se parkiraju. Niti da regulišu saobraćaj.

Sve ulice u Milanu završavaju nekim kružnim tokom. Nikada nisam videla toliko krugova. I na svim tim kružnim tokovima je paklena gužva. 

Pretpostavljam da su zato svi automobili očešani. Ali. Bukvalno svi. Danas sam išla duž jednog parkinga i obratila pažnju. Svaki auto je ogreban, ulubljen ili iščukan. Sa jedne, ali češće sa više strana.

Parking mesto je misaona imenica. Izmedju sto evra i mesta - kome trebaju pare.

Zeleni talas ne postoji. Ako i slučajno prodješ kroz jedno zeleno, već kroz 100m ćeš morati da staneš, što je vrlo dosadno. Ipak, primetila sam jednu zanimljivost. Postoji žuti talas. Ako prodješ kroz jedno, imaćeš mogućnost da prodješ kroz još minimum dva. I svaki put će te bar malo zakačiti crveno.

Semafori za pešake su identični onima za kola i ne zbunjuju se samo stranci, već i domaći pešaci, a i vozači - ko tu, ustvari, sme da prodje. 

Autobusi su fluorescentno žuto-narandžasti. Podsećaju na Japance, ali mnogo redje idu. Generalno su prazni. Niko se ne bori za mesto, ljudi i u praznom autobusu stoje. 

Tramvaji idu brzo jer imaju potpuno odvojene trake. Kraj priče. Niko ne ide šinama. 

J. 

No comments:

Post a Comment